* Biskupa Vrhovca su pravodobno štafetom iz Beča upozorili što se dogodilo Martinoviću koji je bio uhićen zajedno sa svojim sumišljenicima, pa je Vrhovčev vjerni tajnik svećenik Mrak skupio sva sumnjiva pisma te ih u zadnji čas uništio. Zagrebački biskup bio je pravi i potpuni slobodni zidar, što se vidi iz cjelokupna njegova rada i djelovanja…

* Preživljavao od 1790. do 1795. u teškim nesporazumima s bečkim dvorom, mađarskim političarima u Budimu i Požunu kao i s nekim ljudima na Kaptolu: zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac…

Većina osumnjičenih jakobinaca nije bila samo na popisima budimpeštanske i bečke policije nego i na tajnim popisima slobodnih zidarskih loža u Ugarskoj i Hrvatskoj. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.) bio je ne samo jedan od najzanimljivijih i najistaknutijih nego i intelektualno najjačih ličnosti pretpreporodne Hrvatske. Svojom golemom i raznolikom djelatnošću, neiscrpnom energijom, organizacijskim sposobnostima, novim idejama i poticajima, udario je trajan i vidljiv pečat hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti potkraj osamnaestoga i početkom devetnaestog stoljeća.

Biskupa su iz Beča pravodobno upozorili

Dokazano je da je Maksimiljan Vrhovac bio od 1784. član slobodnozidarske Lože Mudrost (Prudentia, zur Klugheit). U njoj je bio neko vrijeme zamjenik Starješine, a kasnije govornik s tajnim imenom Publicola. Kasnije, kada je bio premješten u Peštu, gdje je postao rektorom središnjeg Sjemeništa, posjećivao je ložu Velikodušnost i u njoj našao jednog od svojih prijatelja ljubljanskog biskupa Ivana Mihaela pl. Brigida (1742. – 1816.) i upoznao se s Ignjatom Martinovićem. Biskup Vrhovac je preživljavao od 1790. do 1795. u teškim nesporazumima s bečkom dvorom, mađarskim političarima u Budimu i Požunu kao i s nekim ljudima na Kaptolu. Mađarski povjesničar Vilmos Fraknoi, biskup, optužio je Martinovića da je bio dvorski špijun, plaćeni policijski agent i denuncijant, koji je iz osobnih sebičnih interesa potkazivao i upropastio svoje drugove, te da je htio uvući u proširenu optužnicu i više hrvatskih domoljuba u prvome redu biskupa Maksimilijana Vrhovca. Biskupa su pravodobno štafetom iz Beča upozorili što se dogodilo Martinoviću, koji je bio uhićen zajedno sa svojim sumišljenicima, pa je Vrhovčev vjerni tajnik svećenik Mrak skupio sva sumnjiva pisma te ih u zadnji čas uništio. Sam biskup tada je spalio svoj dotadašnji “Dnevnik” (Diarium), spasivši tako i sebe i hrvatske slobodne zidare, a potomcima uskratio autentičan pogled na pravo stanje stvari o tome.

Mrze ga svi Mađari

Morao je na zagovor u Beč, o čemu piše Marija Jurić Zagorka u svom romanu “Republikanci”; stavila je ove rečenice u usta caru i njegovu šefu kancelarije: “A zašto Mađari toliko žele pretvoriti Hrvatsku u mađarski narod?”, pita car, a njegov šef kancelarije odgovori mu brzinom austrijskog rodoljuba: “Mađari odavno žele da im Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prošire površinu Ugarske da bi se mogli danas-sutra dići protiv Austrije, odcijepiti se i proglasiti samostalnim kraljevstvom. O tome sanjaju sve njihove povijesti, pjesme i predavanja u školi, a budući da je Vrhovac otkrio ovu njihovu namjeru i prosvjeduje protiv svakog nastojanja da se posluže njegovom domovinom, mrze ga svi Mađari.” Tako je mađarski historičar Fraknoi zapisao kako su “ga na Kaptolu sumnjičili da je Vrhovac u svojoj tiskari tiskao spise koje je potajno otpremio u Peštu i u Njemačku i da je u bliskim vezama s barunom Tauffererom koji je u Ljubljani i Zagrebu podigao drvo slobode”.

Pravi i potpun zidar

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac bio je pravi i potpuni slobodni zidar, što se vidi iz cjelokupna njegova rada i djelovanja, no u našim ga očima još više uzdiže to što je slobodnozidarskoj misli ostao vjeran do kraja svoga radnog života. Još danas postoje njegove slobodnozidarske regalije koje dokazuju da je bio član viših, Škotskih stupnjeva, a postoji i čaša za koju je dokazano da potječe iz njegove ostavštine. Ta čaša ima ugravirane slobodnozidarske simbole, a u sredini natpis “Zum Andenken 1820″. To je dar njemačkog književnika Seibla, jamačno također slobodnog zidara, čije je ime urezano na dnu čaše. Čaša je dokaz biskupove vjernosti družbi zidara, inače mu ne bi stigao zidarski dar dvadeset pet godina nakon što je slobodno zidarsko zabranjeno u Austrijskom Carstvu (1795.). Čaša je bila u posjedu poznate zagrebačke porodice Rober, za koju se zna da je podržavala uske veze s tadašnjim Biskupskim dvorom. U zahvalnost biskupu Hrvatski slobodni zidari su uoči Prvoga svjetskog rata, kada su ponovno dobili svoje lože, u zahvalnost za sve što je zagrebački biskup uradio tiho, samozatajno i dosljedno za šutljivo, nijemo bratstvo imenovali jednu od svojih loža po njemu. Hrvatska loža Maksimilijan Vrhovac ritualno je posvećena 17. ožujka 1914. – poslije Prvoga svjetskog rata (10. siječnja 1919.) ušla je kao jedna od triju loža u Veliku maticu, ložu Ljubav bližnjega, prvu na slavenskom jugu. Zvuči pomalo apsurdno, ali u Beogradu, u sklopu Regularne Velike lože Jugoslavije, radi od 1992. loža Maksimilijan Vrhovac….

[http://www.vjesnik.hr/]